SMART/RAGUŽ&BARBARIĆ DESIGN

Pismo Semoradu 14.05.12.

Poštovani kolega, ovih dana smo u našoj agenciji dizajnirali logo inspirirani Vašim djelom. Oprostite nam, nama "autorima" iz XXI. stoljeća, ako Vam se čini da smo Vas prekopirali. Naime... posve ste u pravu ako ste na to pomislili ali, kao što rekosmo, oprostite nam - jednostavno smo morali. Vidjevši Vaše bravure urezane u tvrdi krečnjak, jednostavno nismo imali izbora: vidjeli smo brand.

Pitaš se vjerojatno što je sad to. Brandova ste Vi, kolega napravili na tisuće tona, i to doslovce. Sigurni smo da ih tako niste zvali, ali sići (Vaš izraz za klesanje) ste ih znali. Piktografiju ste imali u malom prstu. I ne samo nju. Kad malo bolje razmislimo još ste se bolje služili tipografijom, koju kao izražajno design sredstvo mi u SMART-u također počesto rabimo. Ti si kao takav - dijak i kovač, kako za sebe navodiš, poodavno ušao u svjetsku literaturu. Mi to za sada stidljivo i lagano postižemo. Kad ćemo i da li ćemo te ikada dostići... Sam Bog znade.

E moj poštovani kolega, dizajneru iz prošlosti, sigurno se pitaš: Tko su sad ovi? Ne čudimo ti se. Da se ustaneš iz hladne vječnosti zasigurno bi se šokirao. Tebi, koji si preko svojih kvrgavih kovačkih (ti si bio "kovač" i "sikao" si "bilige") proturio milione ideja i vjerojatno ipak nešto manje (nadamo se) prezahtjevnih klijenata, tebi se nikada nebi dopao ovaj naš svijet. Ali mi smo isto što i TI. Radimo dan i noć i nemamo pravo nikada reći "ne". Kao što si to i ti vjerojatno morao, i mi udovoljavamo svakom Klijentovom zahtjevu, čak kad je i nelogičan i gotovo nemoguć za razumjeti. Ali šta ti pričam... Sve znaš!

Izvini nas, lako pređosmo na "ti", nadam se da nam ne zamjeraš? To je zato što osjećamo veliku povezanost s tobom, kolegom iz davne prošlosti. To je možda i još više zbog činjenice da dobro znamo da se malo toga promijenilo u našem poslu, posljednjih 700-800 godina. Samo bi smo voljeli, mada to možemo samo predpostaviti, da si i u svoje vrijeme bio afirmiran kao što si poznat danas. Osobno vjerujemo da jesi, jer sigurno ti nebi dali da dizajniraš posljednje počivalište velikom vojvodi Vlatku Vukoviću. Po tome znamo da si imao renome. Sigurno je bilo i drugih kovača, potpisali su se i kolege Grubač, Milić, Dragiša, Zelija... ali samo je izgleda bio jedan Semorad, dijak i kovač. Ukratko - dizajner. Moram ti spomenuti i kolege dijake Radoja i Vuka, zaslužili su i oni iako im je opus vidljivo manji od tvoga.

Mnogo je toga što bi smo o tebi htjeli doznati, a ne možemo. Na primjer, jesi li mogao živjeti od dizajna ili si upražnjavao, kao i tvoji susjedi iz Bjelevićke vale, i druge poslove. Jesi li morao sijati žito, hraniti stoku, s njime ljeti odlaziti u planinu? Sve nas to zanima. Je li ono stećak tvoje žene ili nekoga ti bliskog... onaj najljepši među njih skoro četiri stotine kojih do danas osta u životu? Onaj s preljepim kolom i s ženom koja drži djevojčicu. Toliko je ljubavi u njemu. Oprosti nam Gospodine, što ga u mislima i maštanjima tebi pripisujemo. Ali, složićeš se, nije to najvažnija stvar na svijetu. Svi mi dizajneri, a sigurni smo i za tebe kolega Semorade, znamo se diviti dobrome dizajnu i odati počast kolegi. Dizajner je dizajner, dijak je dijak i tu se nema što dodati. A kolega ti je svatko ko pošteno radi svoj posao, ugovori ga, naplati, ispoštuje rokove i sve što je ugovorio. U stvari: nema dobrog ili lošeg dizajna. Ili jest ili nije. Kao što rekosmo, moramo prihvatiti svaku narudžbu i zadovoljiti Klijentove potrebe. Pa čemu onda, eventualno, kritikovati Kolegu. Neka svatko radi svoj posao što najbolje može. Tako je bilo onda, tako je i danas.

A neki dan, kada smo te po ko zna koji put, pohodili u tvojim Boljunima, jer radimo skromni katalog posvećen tebi i tvojim kolegama i učenicima, sjedili smo s našim prijateljem pjesnikom, Alminom Kaplanom. On ti pokloni pjesmu, pa ti vidi valja li?

U društvu sa Semoradom

Sjedimo na stećcima Semorad i ja;
on mi se tuži na bolove u leđima i vlagu u kostima
a ja njemu na historiju.
Reci tim gore, veli mi
da se okane mene i mog dijetla
ta zbog njih sam još uvjek dole
s vlagom u kostima i bolovima u leđima.

Sjedimo a sunce nas svojim bičem šiba po vratovima;
on puši lulu
a ja svoju omiljenu cigaretu
i pitam se hoću li umrijeti od raka pluća
ili će me ipak pregaziti auto.

Almin Kaplan